Kratka povijest zavičaja Nikole Tesle

Još sredinom 19. stoljeća, u osvit građanskoga društva, hrvatske zemlje Hrvatska, Slavonija, Hrvatsko-slavonska vojna krajina, Istra i Dalmacija bile su razjedinjene i gospodarski zapuštene. Civilna ili provincijalna Hrvatska Slavonija pripadale su ugarskom dijelu, a Dalmacija i lstra austrijskom dijelu Habsburške Monarhije. Hrvatsko-slavonska vojna krajina bila je kao zaseban teritorij izdvojena i izravno podvrgnuta austrijskoj vojnoj upravi.

Hrvatsko-slavonska vojna krajina nastala je tijekom druge polovine 15. i u 16. stoljeću kao obrambeni pojas Hrvatskog Kraljevstva i zemalja Habsburške Monarhije protiv Osmanlija, zbog čijih je sve češćih i uspješnijih pohoda hrvatsko plemstvo gubilo svoju gospodarsku i vojnu snagu te tonulo u sve veću ovisnost o habsburškom vladaru. Time je krajem 16. stoljeća otpočeo proces kojim Hrvatsko-slavonska vojna krajina postaje područje izvan jurisdikcije Hrvatskog sabora i bana. Postupcima vojnih vlasti išlo je na ruku i kolonizirano vlaško stanovništvo koje je tijekom 16. stoljeća u nekoliko valova naselilo opustošene hrvatske krajeve. Pozivajući se na vlaška prava koja su uživali u Osmanskom Carstvu i činom habsburškog vladara kojim je potvrdio njihove povlastice u zamjenu za obavljanje vojne službe, to novo stanovništvo, nepriznavanjem Hrvatskog sabora i bana, stvorilo je podlogu za izdvajanje krajiškog teritorija ne samo kao vojne tvorevine, nego i teritorija na kojemu živi stanovništvo s osebujnim društvenim razvojem, drugačijim od onoga u ostalim hrvatskim zemljama.

Tijekom oslobodilačkih ratova protiv Osmanlija, koji su rezultirali Karlovačkim (1699.) i Požarevačkim mirom (1718.), oslobođen je veći dio Hrvatskoga Kraljevstva (dio Primorja, Like, istočne Slavonije i Srijema). Time je završilo razdoblje postajanja Hrvatsko-slavonske vojne krajine kao srednjoeuropskoga obrambenog pojasa, te je ona postala neiscrpan izvor prihoda i besplatne vojne sile kojom se Habsburška Monarhija koristila na mnogim europskim ratištima radi obrane svojih dinastičkih i državnih interesa. Reorganizacije koje su uslijedile nastojale su izjednačiti i centralizirati krajiški sustav po uzoru na regularnu carsku vojsku te izjednačiti njihova prava i obveze ukidajući i posljednje ostatke njihove samouprave.

Sredinom 18. stoljeća teritorij Hrvatsko-slavonske vojne krajine podijeljen je na nove vojnoupravne jedinice: 4 generalkomande i 12 pukovnija od kojih se svaka dijelila na 12 satnija. Osnutkom Ličke pukovnije, sa središtem u Gospiću, 1746. godine osnovana je i 11. smiljanska satnija.

Temeljnim krajiškim zakonima iz 1807. i 1850. godine regulirana su sva područja društvenoga i ekonomskog života usmjerena protiv gospodarsko-građanskih inicijativa i nastojanja Hrvatskoga sabora da se Vojna krajina pridruži Hrvatskoj i stavi pod vlast Sabora i bana.

U 19. stoljeću stanovništvo Krajine živjelo je unutar kućnih zadruga koje su sa svojim patrijarhalnim vojno-agrarnim uređenjem bile temelj civilnoga i vojnog života krajišnika. U okviru zadruga svaki je član imao svoje vojne i poljodjelske dužnosti, koje je teško usklađivao. Stupanj pismenosti bio je izrazito nizak. Stanovništvo se bavilo pretežno poljoprivredom i stočarstvom, a trgovina i obrt bili su na vrlo niskoj razini. Trgovinski odnosi bili su gotovo nepoznati, prihodi mali, a novac rijedak. Sudbina muške djece bila predodređena rođenjem. Svaki sposoban muškarac bio od svoje 16. do 60. godine života vojni obveznik. Mogao birati isključivo između vojne ili svećeničke službe. Vojna obveza nije pogodovala razvoju gospodarstva, školstva, kojem je cilj bio pripremiti potreban broj mladića za vojnu službu i naučiti ih njemački službeni krajiške vojske i uprave. Profesionalne i intelektualne slojeve činili su krajišnici u vojnim, civilnim i vjerskim službama, a vjerska pripadnost obuhvaćala je rimokatolike, pravoslavce, grkokatolike, židove i protestante. Na život i organizaciju pravoslavnih Vlaha utjecala je Srpska pravoslavna crkva koja je položila temelje kasnijemu narodnosnom oblikovanju Srba u Hrvatskoj, što će posebice do izražaja šezdesetih godina 19. stoljeća.

Sredinom 19. stoljeća u sklopu modernizacijskih procesa uprave i nastojanja za ujedinjenjem hrvatskih zemalja provode se i prvi sustavni popisi stanovništva. Prema statističko-topografskim podacima koji su prikupljeni na inicijativu Banske vlade 1850. godine, u smiljanskoj parohiji bilo je ukupno 2200 katolika i 1984 pravoslavca, a u izvještaju katoličke župe spominje se 2200 „katolikah“ i 808 „gerčko-nesjedinjenih“. Smiljanska satnija, prema podacima Miestopisnog riečnika iz 1866. godine, obuhvaćala je 24 sela  i 40 zaselaka s 848 kuća u kojima je stanovalo 8309 osoba, od kojih 6879 rimokatoličke te 1430 grčkoistočne vjeroispovijesti.

Pravoslavna parohijalna Crkva sv. apostola Petra i Pavla sagrađena je vjerojatno oko 1764. godine. Broj pravoslavnih stanovnika pod Bogdanićem (brdom u čijem je podnožju podignuta kuća) povećao se nakon 1838. godine, kada je Smiljan postao parohijsko sjedište u kojemu je od 1852. do 1863. kao paroh služio Milutin Tesla, otac Nikole Tesle.

Razvojačenjem Hrvatsko-slavonske vojne krajine 1873. godine prestala je postojati Lička krajiška pukovnija, a time i njezina Smiljanska satnija.
Procesom razvojačenja i uvođenjem civilnog sustava uprave omogućeno je kretanje stanovništva izvan zadruga. Intelektualci medu njima, premda malobrojni, bitno su utjecali na procese demokratizacije i ujedinjenje hrvatskih zemalja.
Ukinućem Hrvatsko-slavonske vojne krajine 1881. godine i njenim pripojenjem građanskoj Hrvatskoj i Slavoniji napokon je ukinuta višestoljetna podvojenost Hrvatske i Slavonije. U tim važnim političkim trenucima Tesla je boravio u Budimpešti, nadomak svoga prvog izuma.